Beton u glavi ili neobičan slučaj Darka Periše

Dr. sc. Darko Periša, asistent na Odjelu za povijest na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, opleo je po mom liku i djelu u tekstu "Historiografsko betoniranje hrvatskog kralja Tomislava", objavljenom u zadnjem broju časopisa Hercegovina franciscana. Tako sam upao u dosta zanimljivu skupinu onih na koje se uvaženi doktor Periša s manje ili više žuči osvrnuo u zadnje vrijeme, npr. Ante Škegro, Ivan Mirnik, Tomislav Bilić, Dubravko Lovrenović, Ivo Lučić i tako dalje. Povod mojem svrstavanju u ovo šaroliko i sve veće društvance prvenstveno je kritika Perišinog intervjua u kojem se dotaknuo nekih pitanja ranosrednjovjekovne hrvatske povijesti. Kritika je objavljena u tekstu pod nazivom "Medijsko mučenje prvih stoljeća hrvatske povijesti". Tekst je bio osvrt na često senzacionalistički i površni način na koji se povijesne teme obrađuju u medijima. Intervju s Perišom nije bio isključiv predmet teksta, već samo jedan od nekoliko. Taj uradak tematski je sličan mojem drugom tekstu u kojem sam kritizirao obradu ranosrednjovjekovih tema na hrvatskoj Wikipediji. Niti jedan od tih tekstova nije zamišljen kao znanstveni rad (bilješkama usprkos), već ih se prvenstveno može kategorizirati kao izražavanje vlastitog mišljenja, tj. reakciju. Stoga su i objavljivani isključivo na internetskim stranicama koje se mogu okarakterizirati kao moje privatne (osobna web stranica, blog, profili na društvenim mrežama i sl.), unatoč prvotnoj ideji da ih prilagođene objavim u novinskoj periodici, što mi se na kraju učinilo kontradiktornim s obzirom na medijsku temu.

Što se tiče teksta "Medijsko mučenje prvih stoljeća hrvatske povijesti", Periša je za potrebe mojeg betoniranja izravno citirao jednu njegovu trećinu. Ostatak je jednostavno ignorirao. Dakle, postupio je na selektivan način koji meni predbacuje ("Međutim, u navedenom novinarskom razgovoru iznio sam neke svoje poglede i zaključke koje se Bali nije usudio prokomentirati.", str. 266), ali je očito prihvatljiv ako se on njime koristi. Na primjer, citirao je skoro cijelu prvu stranicu mog teksta, ali je pritom elegantno izostavio dva manja pasusa u kojima se pozivam na Ivana Majnarića, tj. izražavam svoje slaganje s njegovim stavovima i komentarom u pogledu nekih medijskih napisa, pogotovo teksta "Hrvati su bili prljavi koljači, a Tomislav nije ni okrunjen" i posljedičnih reakcija na taj članak Jutarnjeg lista. Perišinom logikom, je li tu u pitanju neka autocenzura zbog činjenice da je kolega Majnarić pročelnik Odjela za povijest na Hrvatskom katoličkom sveučilištu (dakle, Perišin nadređeni)? Tko će ga znati. Nije da me previše zanima.

Da ne duljim u uvodu - uvaženi doktor Periša i moja malenkost ne moramo se slagati oko povijesnih tema i načina njihove obrade. Uopće nema problema. Meni se osobno njegov način razmišljanja i zaključivanja o pojedinim srednjovjekovnim temama čini poput želja i pozdrava, a što on misli o mom navodno "hiperkritičkom" razmišljanju može se vidjeti u betonskom članku. Tko je tu u pravu, ako netko uopće jest, neka sudi zainteresirana treća strana. Stoga ću iduće retke o neobičnom slučaju Darka Periše ponajviše posvetiti nekim, mjestimično bizarnim, navodima iz betonskog teksta uvaženog doktora koje smatram poprilično zabavnima (meni) i indikativnima (drugima) u pogledu stanja u glavi ovog akademskog djelatnika novoga kova.

1.
Periša mi u prvoj bilješci predbacuje da sam svoj tekst "zaštitio da se ne može izravno preuzeti ili isprintati na papir (nego prepisivati s ekrana)" (str. 261). Iskreno, nemam pojma kako sam to napravio (možda neka nadnaravna sposobnost), pogotovo na Internetu u današnje vrijeme (vidi kraj ovog odlomka i drugi dio 2. točke), ali mu se ovim putem ispričavam. Zamišljam ga sirotog kako napreže oči u kreativnom naporu, uz povremeni škrgut zubima popraćen ponekom kapljicom znoja i od tog prizora istovremeno osjećam duboko sažaljenje i laganu jezu. Međutim, njegova nesnalažljivost i mogući nedostatak informatičke pismenost iznad najosnovnije razine zbilja nisu moj problem i odgovornost. Na primjer, ako već ne zna "izravno preuzeti" tekst, mogao se snaći na drugi način. Možda bi najbolje bilo da sa svojim studentima odsluša pokoje predavanje na kolegiju "Uvod u akademski studij" na preddiplomskom studiju povijesti na HKS-u i nauči "koristiti suvremene informacijske i komunikacijske tehnologije i vještine komuniciranja" (tako bar piše u izvedbenom planu)? Nikome nije kasno naučiti nove vještine, pa ni asistentu u 46. godini života. Snađi se, druže. Srećom po uvaženog doktora, u pomoć je priskočio Ivica Radoš (screenshot) koji očito nije imao problema sa preuzimanjem poput Periše.

2.
U svom tekstu upotrijebio sam izraz "Bogu iza nogu", na što se Periša osvrnuo riječima "očito mu ništa ne znači druga Božja zapovijed!" (str. 262). Ovo je zanimljivo, I didn't expect a Spanish Inquisition. Priznajem, grješnik sam! Međutim, rugala se uvažena doktorska sova magistarskoj sjenici. Ako ćemo tako, Periši očito ništa ne znači osma Božja zapovijed jer tvrdi da sam svoj tekst prvo "objavio na internetskom portalu Historiografija.hr" (str. 261), a zatim na Academia.edu. Izmjereno Perišinim detektorom razine grijeha - to je laž. Tekst nikad nije objavljen na Historiografija.hr. Molim gospodina asistenta da se u to uvjeri posjetom jednom od servisa za arhiviranje web stranica, npr. Hrvatski arhiv weba Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu ili Wayback Machine. S obzirom da ga vrijeme i mjesto objave očito zbunjuju, napominjem da je tekst DVA puta stavljen na Academia.edu. U oba slučaja objavljena je na Facebook stranici Hrvatskog povijesnog portala (web adresa HPP-a je povijest.net) poveznica prema članku na Academia.edu (dakle, niti na HPP nije objavljen), na čemu zahvaljujem uredniku HPP-a. E sad, možda je Periša u svojoj mudroj, ali očito konfuznoj glavici pomiješao izraze "hrvatski povijesni portal" (povijest.net) i "portal hrvatske historiografije" (što je podnaslov portala Historiografija.hr), pa stoga samo nehotično laže. Tko zna što mu se još pobrka kad ostrašćeno čita s ekrana.

U međuvremenu je "Medijsko mučenje prvih stoljeća hrvatske povijesti" neki meni nepoznati "internetski aktivist" (inače jedan betonski opis mene, str. 271), koji također nije imao problema sa preuzimanjem poput Periše, postavio na Scribd. Ta inačica obrisana je na moj zahtjev 19.10.2015. od strane korisničke službe Scribda zbog kršenja autorskih prava, zajedno s mojim prikazom knjige Danijela Dzine (screenshot).

3.
Moju ironičnu izjavu da možda ima sposobnosti medija koji komunicira s onostranim Periša je shvatio kao "zločestu doskočicu infantilnog (nomen est omen) historiografa" (str. 266). Zaista zrelija doskočica u usporedbi s mojom zločestom. Bolje da je iskreno napisao kako smatra da balim u svojim tekstovima. Strašne li uvrede! Ne bi bio prvi koji se na taj način poigrao mojim prezimenom mađarskog podrijetla. Ionako je već uspio, citirajući mene koji sam pak citirao Jutarnji list, prošvercati riječ "vukojebina" u franjevački časopis za duhovnost, znanost i umjetnost (str. 262). Kad smo već kod načina izražavanja, Periša u članku "Ponovno o Delminijskoj biskupiji ili repetitio est mater studiorum", objavljenom upravo u časopisu Hercegovina franciscana, na str. 262-263, prigovara Anti Škegri na vađenju izjava iz konteksta (déjà vu) i opravdava ton nekih svojih tvrdnji objavljenih u časopisu Status prilagođavanjem diskursu publikacije. S tim na umu, vrlo je zanimljivo vidjeti da Hercegovina franciscana po Perišinom viđenju ima "diskurs" primjeren za objavu njegovog betonskog teksta poprilično interesantnog tona. "Vukojebine", "fekalne vode", "rakija i pivo", "čudnovati kljunaši", "infantilni historiograf", zbilja tipično izražavanje na stranicama stručnog časopisa koji uređuju franjevci, zar ne? To valjda spada pod umjetnički diskurs.

4.
Među svim Perišinim mudrolijama izrečenima u betonskom članku najviše me nasmijalo što me smatra "trezvenim patriotom" (str. 271). No što tek reći na vrlo inteligentnu opasku da činjenica što sam svoj tekst na Academia.edu (prvi put) objavio 10. travnja 2014. "može biti slučajnost, ali i bezobrazna provokacija" (str. 261). Smatra li možda uvaženi asistent da sam ja nostalgični desničarski (namjerno koristim blažu riječ) ili kakav već provokator? Kako me samo prokužio, lukavac jedan. Još da me vidi petkom navečer kad imam običaj prerušiti se u Božidara Alića i plašiti ljude ispred Medike, Krivog puta (kafić, a ne rodno mjesto poglavnika, da ne ispadne da opet provociram) i drugih "alternativnih" mjesta. Patriotizam s endehazijskim elementima koji mi je Periša zakačio na rever identiteta svakako predstavlja zanimljiv kopernikantski obrat u ideološkom etiketiranju moje malenkosti, pogotovo jer sam početkom 2013. na internetskim stranicama jednih dnevnih novina prozivan, u najmanju ruku, komunjarom, jugonostalgičarom i čime već ne. Nekako mi se čini da je najbolje uzeti novostečenu patriotsku referencu pod mišku i zaputiti se prema Runjaninovoj 2. Čitam ovih dana neka mišljenja da bi se takva osobina dobro uklopila u novi kurs Ministarstva kulture. Nikad se ne zna, možda uleti kakvo namještenje na račun poreznih obveznika (više o tome u 8. točki).

5.
Periša je vrlo ljubazno najavio da će pobiti moje čitanje natpisa bizantskog pečata pronađenog kod Livna: "Hrvatsko historiografsko čudo od djeteta svoje čuđenje drugim stručnjacima zbog njihovih (eventualnih) pogrešaka može zadržati za sebe jer nije riječ o čudotvorcima ili pak čudnovatim kljunašima, nego ljudima koji rade pa tako i griješe. Potonje vrijedi i za dotičnog historiografskog internetskog aktivista, odnosno njegovo netočno čitanje i upitno tumačenje aktualnog pečata, čemu sam posvetio poseban rad.", str. 271.

Nema problema, grčka epigrafija je zeznuta stvar i ovo ne bi bio prvi pečat o kojem postoje različita čitanja, pogotovo ako je oštećen. Međutim, ima jedna druga stvar. Mislim da je većini onih koji su imali nesreću vidjeti njegove radove zadnjih nekoliko godina jasno da uvaženi doktor inspiraciju za pisanje pronađe prvenstveno kad se osjeća prozvanim, uvrijeđenim, iritiranim ili kakvim već. Takva motivacija sigurno garantira akademsku izvrsnost. Sve postaje još zanimljivije ako znamo da je Periša u dva navrata izbjegao iznijeti svoje čitanje natpisa pečata. Prvi put kad mu je pečat bio ponuđen na obradu (kaže da je bio prezaposlen arheološkim iskapanjima, screenshot); drugi put izbjegao je ponuditi čitanje natpisa 2011. kad se obrecnuo na Mirnikov način rada i njegovo tumačenje dolaska pečata na livanjski prostor, iako je Mirnik iznio očigledno pogrešno čitanje. Ta sam Periša u e-mailu 1.4.2015. (screenshot) kaže: "Mirnik je skenirao pečat, ali ga je loše pročitao i za objavu nije uvećao", i još važnije "Već tada [prije Mirnikove objave pečata] se vidjelo da pečat odstupa od primjeraka u katalogu [Zacos] na koje se [Mirnik] okvirno poziva". Možda je riječ o naknadnoj pameti, ali ako nije, s obzirom da se radi o vrlo bitnom detalju, zbilja čudi što ga Periša već 2011. nije javno istaknuo. Dakle, deset godina, uz dvije izravne prigode, Periša nema vremena iznijeti čitanje pečata, ali zato redovito ima vremena za držanje lekcija o svemu i svačemu svima i svakome. Međutim, čim se pojavio moj rad "Pečat bizantskih careva Lava VI. i Aleksandra iz Podgradine kod Livna", u kojem sam, između ostalog, detaljno komentirao i opovrgnuo Perišine interpretacije, odjednom uvaženi doktor ima vremena i priprema rad o pečatu. Nešto mi tu zaudara po pitanju motivacije, stoga se pitam je li Periši zbilja stalo do točnog čitanja natpisa pečata ili mu je važnije da ono bude različito od mojega? Smatram da je odgovor jasan nakon svega što je dosad izloženo. Također, s obzirom da je polovica mojeg čitanja suglasna s čitanjem dijela natpisa od strane urednika kolekcije bizantskih pečata Dumbarton Oaksa (donji dio stranice), možemo očekivati da će uvaženi doktor uzeti mjeru i ovoj nekad uglednoj, ali nakon nadolazećeg Perišinog betoniranja posramljenoj bizantološkoj instituciji.

Još jedna sitnica. Periša u gore citiranom e-mailu navodi da je Mirnik pogriješio jer nije uvećao pečat, tj. fotografije/skenove pečata, prilikom objave. Onaj koji po tom pitanju griješi ipak je Periša, a Mirnik je u pravu. Naime, pečati se uglavnom objavljuju tako da veličina tiskane fotografije odgovora stvarnim dimenzijama pečata. Preporučujem Periši da u ruke uzme prvo npr. Catalogue of Byzantine Seals at Dumbarton Oaks and in the Fogg Museum of Art, 1: Italy, North of the Balkans, North of the Black Seas, a zatim i ravnalo, pa neka vidi sam.

Summa summarum, jedva čekam! Ne mogu se oteti dojmu da se Periša u slučaju livanjskog pečata ugledao u Antu Perića, "vrlog izumitelja iz Benkovaca" u skeču Gitak TV-a. Parafrazirajmo gospodina Perića: "Prvi put neće, drugi put neće, treći put već mora. Šalaj bajka, bizantski peeečateeeee!". Valjda se uvaženi doktor neće opeći poput gospodina Perića.

6.
O tome kako Periša izvrće moje riječi navodim jedan primjer. Citira moj članak o bizantskom pečatu, konkretno dio: "Ako bismo dali zaključnu ocjenu, očito je da Periša svojim tumačenjem nipošto ne osnažuje narativ o Tomislavu, već ga zapravo relativizira i obezvrjeđuje. Prihvaćanje Perišine interpretacije automatski podrazumijeva odbacivanje diplomatskog protokola zapisanog u De ceremoniis kao irelevantnog. Periša svojim tumačenjem degradira hrvatskog vladara, »vjerojatno Tomislava«, na razinu nižu od one koju je zaista zauzimao u bizantskom vrijednosnom sustavu u vrijeme nastanka livanjskog pečata.", "Pečat bizantskih careva Lava VI. i Aleksandra iz Podgradine kod Livna", str. 173.

Periša to čita ovako: "Balijeva procjena da je Tomislav zauzimao "visoko mjesto u bizantskom vrijednosnom sustavu" može vrijediti samo za razdoblje održavanja splitskih crkvenih sabora kada je bio namjesnik bizantske Dalmacije, ali to ne znači da je tako bilo već pred kraj vladavine careva Leona VI. i Aleksandra, odnosno na početku vladavine maloljetnog cara Konstantina Porfirogeneta." (str. 271). Perišino stavljanje formulacije "visoko mjesto u bizantskom vrijednosnom sustavu" pod navodne znakove implicirala da je riječ o izravnom citatu (da se radi o prenesenom značenju u vidu ironije, ne bi imalo smisla u kontekstu cijele Perišine rečenice) i da se ona samim time nalazi negdje u mojem radu. Ako je tako, to je krivotvorenje, a samim time i laž (opet problem s osmom zapovijedi). U suprotnom, molim Darka Perišu da mi ljubazno ukaže o kojoj je točno stranici riječ. Gdje točno u mojem radu piše "visoko mjesto u bizantskom vrijednosnom sustavu"?

Nadalje, u svom radu se na temelju kronologije jasno ograđujem od mogućnosti da pečat ima ikakve veze s Tomislavom ("Pečat bizantskih careva Lava VI. i Aleksandra iz Podgradine kod Livna", str. 167-168). Izuzev toga, ne postoji bilo kakva druga "Balijeva procjena da je Tomislav" ovo ili ono u vezi pečata i samim time hijerahije prema De ceremoniis, kako Periša tvrdi u komentaru mog zaključka. S druge strane, ono što u vezi Tomislava postoji u mom zaključku isključivo je komentar Perišinih interpretacija o Tomislavu i njegove eventualne povezanosti s livanjskim pečatom, a ne tumačanje odnosa Bizanta i Tomislava, kakvi god oni bili.

Ponovit ću, ono što tvrdim je: prihvaćanje mogućnosti da je hrvatskom vladaru (koji je vladao u vrijeme Lava VI. i Aleksandra, prema Perišinoj procjeni "vjerojatno Tomislav") poslan dokument s olovnim pečatom znači da je on zauzimao niže mjesto od onog koje mu dodijeljeno u De ceremoniis, bilo ono visoko, srednje ili nisko. Uostalom, pripisana mi tvrdnja o "visokom mjestu" bila bi u suprotnosti s onim što sam napisao na str. 165.

Nemam problema s kritikama mojih zaključaka, ali molim kritičare da pritom ne lažu i ne pripisuju mi izjave koji ne stoje u mojim radovima, pogotovo ako imaju poteškoća sa razumijevanjem onoga što piše u njima.

7.
Periša: "Teško da će historiografija doći do novih pisanih izvora o kralju Tomislavu. Male su mogućnosti da će se pojaviti neki spis kao što je to posljednji put bilo s manuskriptom benediktinca Gottschalka, u kojem on, između ostalog, opisuje svoj boravak na dvoru kneza Trpimira.", str. 268.

Molim? Nisam siguran da dobro vidim. "Posljednji put" se "neki spis" pojavio 1932. godine kad je Lovre Katić objavio Gottschalkove podatke o Trpimiru? Zanimljiva tvrdnja, doktore Periša. Osim što je, ovako napamet, Vinko Foretić 1956. objavio sadržaj Korčulanskog kodeksa u kojem su osim nekih poznatih (o miru između Hrvata i Bugara sklopljenom u vrijeme pape Ivana X., a što je valjda dosta važno po pitanju autentičnosti određenih podataka u HSM, zatim o održavanju crkvenog sabora koji je sazvao Majnard, te ponešto o krunidbi kralja Zvonimira), otkriveni i neki do tog trenutka nepoznati podaci (o zakletvi Petra Krešimira IV. koji je paprinskom legatu Majnardu zajedno s dvanaest župana prisegnuo da nije dao ubiti svog brata Gojslava).

Ili npr. podatak iz montekasinske kronike gdje se spominje da je rex Crisemerius (valjda Krešimir III.) osnovao samostan na Susku, a koji je u hrvatsku historiografiju ušao tek nakon 2. svjetskog rata. Mislim da je Ivan Ostojić bio prvi koji mu je posvetio pažnju, ali možda griješim.

E moj doture, i VI meni držite lekcije zbog pada koncentracije tijekom gledanja Hrvatskih kraljeva (Miljenko Kokot, trebam li zbilja objašnjavati) te naslove iz novina o epigrafskim nalazima smatrate mojim stavovima... Zaista, sapient sat!, kako sami kažete (str. 268).

O tome da će historiografija teško otkriti nova pisana vrela o Tomislavu isto se može raspravljati. Naime, postoji navodni prijepis iz rukopisa u British Museumu koji je 1940. objavljen u Hrvatskoj reviji od strane Franza Arensa. Problem je što nitko drugi nije uspio vidjeti taj rukopis u kojem se navodno spominju Trpimir, Petar i (možda) Tomislav (kako neki čitaju Tumithao). Stoga su ti podaci uglavnom ignorirani u literaturi, koliko mi je poznato, osim od strane Dominika Mandića i Ivana Mužića. Ako ništa, uvaženi doktore, sad bar imate odgovor na pitanje "kako me samo smjesti u njihovo društvo?" (str. 270) - pogreškom, jer oni barem poznaju izvore (i autentične i neautentične), za razliku od vas. Kako ih pak tumače, o tome se može diskutirati (o jednom Mužićevom čitanju spremam rad, da se malo reklamiram). Uglavnom, ako taj rukopis postoji, danas je u British Library u Londonu. Nadam se da će si netko dati truda i konačno razriješiti pitanje autentičnosti Arensovih podataka (definitivno na bolji način nego što je to napravio Mužić).

Kad već ne poznaje najbolje ranosrednjovjekovna vrela, drago mi je da uvaženi doktor barem koliko-toliko drži korak s literaturom. Lijepo od njega što je na stranicama betonskog rada podijelio svoje oduševljenje Živkovićevim čitanjem Porfirogenetovog podatka o vojnoj snazi Hrvatske (str. 269). Šteta je što usput nije izrazio stav o analizi Živkovićeve interpretacije od strane Trpimira Vedriša u "Povodom novog tumačenja vijesti Konstantina VII. Porfirogeneta o snazi hrvatske vojske", Historijski zbornik, 60(2007), str. 1-33. Valjda ga doktor nije stigao pročitati, iako se njegov učeni komentar ("Također je T. Živković i broj pješaka sveo na 20 000, ali se o toj brojci može raspravljati.") poprilično podudara s Vedriševim zaključkom.

No odnose li se Porfirogenetovi brojevi, kakvi god bili, zbilja na Tomislavovo vrijeme, s ozbirom na još uvijek otvoreno pitanje vremenskog smještaja niza Trpimir, Krasimir (uvriježeno Krešimir), Miroslav? Što je o tome pisao npr. upravo Živković čijim radovima se uvaženi doktor oduševljava u zadnje vrijeme? Hm, hm...

Još jedna crtica o izvorima. Postoji podatak (vidi zadnji red) koji se možda odnosi na ranosrednjovjekovnu Hrvatsku. Koliko mi je poznato, nije komentiran u hrvatskoj historiografiji, ali možda griješim. Ipak, sadržaj je toliko fantastičan i anegdotalan da je šteta barem ga ne spomenuti.

8.
Kaže Periša: "teško je razumjeti kako hrvatsko društvo nije prepoznalo takvog genija i trezvenog patriota pa mu nije dalo radno mjesto (barem ono na Filozofskom fakultetu u Zagrebu poslije moga odlaska), što ga očigledno jako muči" (str. 271). Genij nisam, ali točno je da ne dobivam plaću za izigravanje jednog, poput Periše. S tim u vezi, iznimno mi je drago što uvaženi doktor brine o mom zaposlenju, a samim time i o egzistenciji, no ipak mi je još draža upravo činjenica da zaista jesam "bez stalnog radnog mjesta u nekoj instituciji". Inače, citirane riječi je uvaženi doktor upotrijebio u potpisu jednog svog teksta u časopisu Status i one možda upućuju na osobu svojevremeno mučenu frustracijama zbog (ne)zaposlenja u struci, a koje se sad meni dijagnosticiraju.

S druge strane, cijenjenom asistentu poručujem da sam iznimno zadovoljan svojim poslom freelancer Unity 3D programera (malo reklame ne škodi). Cijeli svijet je tržište rada (nema potrebe za boravkom "u čekaonici pred prozorčićem Zavoda za zapošljavanje", kako strukovnu sudbinu povjesničara vidi doktor arheolog, str. 263), radim od kuće oko 40 sati tjedno i već sam dugo dio kvalitetnog multinacionalnog tima sa sjedištem u JAR-u (tko zna, doktore, možda dobijete razglednicu iz afričke zemlje Safari). Sud o tome je li takav način (samo)zapošljavanja isplativ ili nije prepuštam zabrinutoj doktorskoj strani, više informacija na https://www.elance.com/trends/talent-available. S obzirom da je uvaženom doktoru iznimno stalo za moju egzistenciju, pretpostavljam da će znati napraviti mjesečni izračun i uvjeriti se da nema razloga za brigu. Nadam se da množenje dvoznamenkastim brojevima ne predstavlja preveliki mentalni napor nekome tko, po vlastitom priznanju, ne zna "preuzeti ili isprintati na papir" najobičniji tekstualni dokument s Interneta, ali i ne poznaje pisane izvore otkrivene u zadnjih 80 godina te ima poteškoća sa razumijevanjem tuđih tekstova.

Ukratko, zahvaljujem dragom Bogu (recidivist sam, šta'š) i akademskoj zajednici što sam pošteđen zaposlenja u nekoj historiografskoj ili srodnoj instituciji. Možda bih ovu izjavu trebao ovjeriti kod javnog bilježnika. Za izrečenu zahvalnost imam i objektivan i subjektivan razlog. Objektivan je što bi mi takav posao financijski gledano predstavljao skok s konja na poprilično manjeg magarca. Subjektivan je razlog taj što bi pripadati istom stadu u kojem je Darko Periša možda bilo toplo neko vrijeme, ali bi zbog njegove prisutnosti uvijek bilo itekako smrdljivo. Pretpostavljam da je osjećaj uzajaman, pa je dobro što smo obojica pošteđeni muke.

9.
U već spomenutom e-mailu od 1.4.2015. (screenshot), Darko Periša je napisao ovo nakon što je već pročitao oba moja teksta koja kritizira: "Vaše ime sam uočio kada sam čitao prikaz knjige Maje Petrinec. Drago mi je da se napokon pojavio ozbiljan, upućen i oštar kritičar kao Vi. Kada sam prije 15-ak godina počeo objavljivati svoje prve recenzije prijateljima i kolegama sam u jednom razgovoru (jer su neki bili uznemireni) rekao da će prvi koji mi argumentirano uzvrati od mene imati večeru u restoranu kojeg izabere. Vi zasad imate piće." Pod uvjetom da se ne radi o prvotravanjskoj šali, nije li to slatko? I poprilično bipolarno, pomalo "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", nažalost? Kojem Darku Periši vjerovati? Ovom koji privatno časti komplimentima i pićem u e-mailu (ne, hvala) ili onom koji javno piše o fekalnoj vodi (str. 263) i strahuje o zabrani piva Tomislav (str. 268) u betonskom članku? Uvjeren sam da potraga za odgovorom na to pitanje najviše opterećuje samoga dr. sc. Darka Perišu.

Nastavak slijedi, ne sumnjam...

Tomislav Bali, Zagreb, 7.2.2016. (nisam provjerio ima li nešto provokatorsko u datumu)